Nova Bankwatch analiza: Zemlje Zapadnog Balkana ulažu duplo više u ugalj nego u vjetroelektrane

 Zemlje zapadnog Balkana su konačno počele da ulažu u vjetroelektrane, ali investicije u nove termoelektrane na ugalj i dalje dominiraju, pokazuje nova analiza mreže CEE Bankwatch. Vlade u regiji aktivno planiraju 2800 MW novih termoenergetski postrojenja na ugalj, a samo 1166 MW iz vjetroelektrana.

Troškovi novih termoelektrana na ugalj su barem 4,5 milijardi eura, uglavnom iz javnih izvora, dok su troškovi vjetroelektrana oko 1,89 milijardi eura, i uglavnom se radi o privatnim investicijama.

Analiza na B/H/S jezicima dostupna ovdje.

U sklopu Sporazuma o Energetskoj zajednici, 2012. godine sve zemlje u regiji su preuzele obavezu povećanja udjela obnovljive energije do 2020. godine. Ipak, vlade još uvijek pokazuju sklonost izgradnji novih termoelektrana na ugalj. Srbija i Makedonija svaka zasebno trenutno imaju samo jednu komercijalnu vjetroelektranu u funkciji, a Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Albanija ih nemaju uopšte. Električna energija iz solarnih fotoćelija je još rjeđa.
Izgradnja novih termoelektrana na ugalj nije u suprotnosti samo sa ciljevima Pariškog sporazuma – održavanje rasta prosječne temperature na nivou od 1,5-2^oC - nego i sa trendovima u Evropskoj uniji.

Većina zemalja u EU su odustale od izgradnje novih termoelektrana na ugalj, dok  sedam zemalja uopšte ne koriste ugalj.

12.8 GW vjetroelektrana su prošle godine instalirani u EU – više nego bilo kojeg drugog izvora električne energije.
Uz ogroman potencijal za energetsku efikasnost, sve zemlje zapadnog Balkana imaju veliki potencijal za vjetroelektrane, a pogotovo solarne elektrane na krovovima.

Zajedno sa postojećim hidroelektranima, ovi izvori mogu zadovoljiti potražnju električne energije u regiji do 2050. godine.

Postoji veliki interes investitora za korištenje energije vetra u regiji, ali i dalje postoje značajne zakonske barijere. Vlade su ograničile priključenje vjetroelektrana na mrežu i dobijanje naknada za proizvedenu električnu energiju na veoma skromnom nivou - 500 MW do 2020. godine u Srbiji i  350 MW do 2019.g. u Bosni i Hercegovini – što usporava brojne projekte.

Unatoč činjenici da vlade očigledno preferiraju ugalj, ne bi bilo tačno pretpostaviti da su planovi već gotovi. Kao što je objašnjeno u analizi, svih sedam termoelektrana koje su planirane uveliko kasne zbog niza razloga. U Bosni i Hercegovini na primjer, ekološke dozvole za TE Banovići, TE Ugljevik III i TE Stanari su još uvjek predmet sudskih sporova pokrenutih od strane ekoloških nevladinih organizacija.

Igor Kalaba, koordinator programa Energija i klimatske promjene, Centar za životnu sredinu: “Kašnjenje sa planovima za nove termoelektrane na ugalj je zapravo prilika za preokret u energetskim sistemimazemalja Zapadnog Balkana. Vlade moraju konačno priznati da ugalj ili uvoz nisu jedine dvije mogućnosti u elektro-energetskom sektoru. Ako zaista žele koristiti domaće resurse onda mogu to pokazati kroz povećanje energetske efikasnosti i kvota za energiju iz sunca i vjetra”

Ioana Ciuta, koordinatorica programa Energija, CEE,  Bankwatch: “Povećanje energetske efikasnosti i instaliranje solarnih fotoćelija i vjetrolektrana mogu se realizovati brže nego nove termoelektrane na ugalj. Troškovi vjetroelektrana i solarnih fotoćelija brzo padaju, tako da će se najvjerovatnije pokazati kao daleko bolja investicija. Ugalj više nije logična ekonomska opcija, kao što smo vidjeli u Sloveniji sa katastrofalnim projektom Šoštanj 6. Ogromne probleme imaju i EU-divovi poput RWE i E.ON jer nisu pratili brze promjene u energetskom sektoru i sad plaćaju visoku cijenu”.

Analiza i dodatni podaci su dostupni na: http://bankwatch.org/publications/western-balkans-countries-invest-least-24-times-much-coal-wind-power